osiguravač kredita pita podatke o našim kupcima i dugovnicima

Raspodjela dužnika je pokazatelj rizika, ne revizija računovodstva

Kreditni osiguravač želi znati koliko je vaše poduzeće ovisno o malom broju velikih kupaca. Ako 60% vašeg prihoda dolazi od dva kupca, vaše će poduzeće financijski propasti čim jedan od njih ne plati ili bude u insolventnosti. To je upravo rizik koji kreditni osiguravač pokriva, i zato baš to želi vidjeti prije nego dodjeli limit vašim dužnicima ili vas kao dobavljača ocijeni. Pitanje se ne odnosi na vašu administraciju, već na koncentraciju: koliki prihod, kod koliko kupaca, u kojim sektorima i zemljama.

Konkretno, osiguravač obično pita za top-5 ili top-10 kupce s njihovim udjelom u prihodu, raspodjelu po sektorima i geografskim lokacijama, a ponekad i za platno ponašanje prema vašim vlastitim dobavljačima kao pokazatel vlastitog likvidnostnog sloja. Imena pojedinih kupaca ne trebate uvijek deliti; često je dovoljna anonimizirana razrada po klasi prihoda ili sektoru. Ako takvu razradu nemate dostupnu, tada je "još se treba odrediti" iskreno objašnjenje nego procjena koju ne možete opravdati — osiguravač će vam tada detaljno postaviti dodatna pitanja, što je učinkovitije nego ispravljati pogrešan broj.

Odakle dolazi: istraživanje klijenta i procjena rizika

Kreditni osiguravači su sami financijske institucije i podliježu sličnim obvezama istraživanja klijenta kao banke, regulirano Zakonom o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma. To objašnjava zašto se uz pitanje o dužnicima često pita i tko su krajnji vlasnici vašeg poduzeća i kakva je porijekla imovine — isti zakon koji obvezuje na istraživanje klijenta obvezuje i na kontinuiranu procjenu rizika odnosa, a koncentracija dužnika dio je toga što je komercijalnog, a ne zakonski propisanog značaja. Osnovni podaci o vašem poduzeću kao što su adresa sjedišta i članovi uprave već su utvrđeni prema Zakonu o trgovačkom registru 2007 i obično se ne traže odvojeno.