zašto želi banka znati za što koristim račun

Svrha računa je dio istraživanja klijenta

Banka to ne pita iz znatiželje, već jer istraživanje klijenta to obavezno propisuje. Čim se očekivana upotreba razlikuje od onoga što se stvarno odvija na računu — druga vrsta transakcija, druge zemlje, drugi iznosi — banka to mora primijetiti i ponekad ponovno istražiti. Zato se pitanje ponavlja, čak i kod klijenata koji godinama bankarsku — to nije jednokratna prijava nego kontinuirana obveza same banke.

U praksi se "svrha računa" obično kombinira s pitanjima koja idu malo dalje: koja je izvora imovine poduzeća, kod kojih drugih banaka poduzeće drži račune, i ponekad jesu li očekivane transakcije sa specifičnim zemljama. Konkretan odgovor — "nabava sirovina od tri stalna dobavljača u Njemačkoj i Poljskoj, prodaja nizozemskim maloprodajama" — daje banci nešto na što se može osloniti. Nejasan odgovor ("opća poslovna upotreba") češće vodi do dodatnog pitanja, ne zato što je krivo, već zato što ne nudi ništa što se može provjeriti.

Pravna osnova: provjera klijenta u Wwft-u

Ovo pitanje proizlazi iz istraživanja klijenta koje institucije kao što su banke moraju provesti na temelju Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma. Taj zakon obavezuje banku da između ostalog utvrdi svrhu i prirodu poslovnog odnosa, te da to bilježi i nastavlja pratiti. To je obveza banke, a ne klijenta — klijent pruža informacije pomoću kojih banka može ispuniti svoju istraživačku obvezu. Za razliku: podaci kao što su upraviteljski članovi i mjesto poslovanja već su uspostavljeni u Registru trgovačkog društva na temelju Zakona o registru trgovačkog društva iz 2007.; svrha računa nije tamo i banka je stoga mora direktno pitati klijenta. Ista istraživačka logika stoji iza pitanja o tko su konačni korisnici poduzeća: to je također dio istog istraživanja klijenta, a ne zasebnog procesa.