zašto banka pita o financiranju iz inozemstva

Inozemno financiranje dotakne sprječavanje pranja novca, ne kredite

Banka to obično ne pita kako bi nešto saznala o kreditnoj sposobnosti, već zato što istraživanje klijenta to zahtijeva. Novac koji dolazi iz inozemstva — zajam od inozemnog dioničara, investicija iz zemlje izvan EU-a, kreditna linija od inozemne banke — može biti razlog banke da dalje pita o podrijetlu sredstava. To je dio istraživanja klijenta koje svaka banka mora provesti na temelju Zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma. Banku ne zanima sam iznos, već pitanje jesu li sredstva objasnjena i odgovaraju li poslovanju poduzeća.

U praksi banka često kombinira ovo pitanje s pitanjima o izvorištu imovine tvrtke i o konačnim korisnicima koristi. Ako je inozemni financijer ujedno i UBO, banka želi da ta dva odgovora međusobno budu usklađena: zajam od dioničara koji je već poznat kao korisnik koristi postavlja manja pitanja nego novac od nepoznate strane. Ako poduzeće nema inozemnog financiranja, tada je "ne" odgovor za koji dossier ne trebaju izvorni dokumenti — to je činjenična konstatacija, a ne procjena.

Temelj: istraživanje klijenta u ZSPNFT-u

Ovo pitanje proizlazi iz istraživanja klijenta koje banke moraju provesti prema Zakonu o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma: banka mora biti upoznata s prirodom i podrijetlom transakcija i novčanih tokova svojeg klijenta, a inozemno financiranje spada pod to. Nije pitanje koje proizlazi iz Zakona o registru trgovca 2007. ili CSRD-direktive — oni reguliraju druge dijelove dossiea, kao što su standardni podaci o poduzeću i izvještavanje o održivosti. Ako netko sumnja trebaju li określeni oblik financiranja biti prijavljen, odgovore neće pronaći u samom ketendossieu, već na portalu banke ili kod osobe za kontakt koja je poslala upitnik.